Procvala
je jabuka u mome dvorištu. Njezina raskošna krošnja podsjetila
me na frizuru jednog velikog fizičara kojemu su genijalne
misli padale na pamet baš pod tom jabukom. Da stanem ispod
nje, možda i meni sine nešto mudro?
Znam
da mnogi moji prijatelji ne vole fiziku, ali meni se sviđa,
osobito od trenutka kad nam je učiteljica ispričala neobičnu
priču o neobičnom fizičaru. Isaac Newton!
Priča
kaže kako je Newton, odmarajući se i pomalo dangubeći, sjedio
u debelu hladu zrele jabuke kad mu je, iznenada, pala jabuka
ravno na glavu. Njemu se u tom času upali lampica i on shvati
da Zemljina gravitacija privlači svako tijelo koje se u
njoj nalazi. I, eto, Newtnova zakona! Kako jednostavno i
lako!
Idem
sjesti pod tu jabuku, možda se i meni posreći! Ne mora to
biti tako genijalna ideja, ali neka mala iskra bi mi mogla
sinuti , sada je jabuka osuta svjetovima, još plodova ionako
nema. Ako padne koji cvjetić, moglo bi se nešto dogoditi!
Nešto zanimljivo, lijepo, neobično, nešto fizikalno, nešto
stvarno poput Newtna i nestvarno poput priče…
''Bože,
tko ste Vi? Uplašiste me! Nisam se nadala tome! Niste, valjda
Vi…''
''Isaac
Newton, draga Stela, što se čudiš? Sve je tako relativno!
Ako s jabuke mogu padati jabuke, zašto ne bi mogli i ljudi?''
''Kakva
sreća, gospodine! Niste se valjda ozlijedili? Dođite u kuću,
sama sam kod kuće. Jeste li za čaj ili jabuku?..''
''Hvala,
Stela. Može jedan topao čaj s mirisom proljetne jabuke.''
Odjurila
sam u kuhinju, uzbuđena i smetena. Hoće li mi vjerovati
u razredu? Newton u mojoj kuhinji pije čaj od jabuke!
''Gospodine…''
Gdje
je sad? Nije valjda nestao bez čaja. Kako je to zagonetno!
U fizici je sve tako moguće i tako nemoguće! Kao fizikalni
zakoni koje se ja trudim razumjeti. Zato i volim fiziku
što je, istovremeno, tako stvarna i tako nestvarna, kao
i taj neobični gospodin Isaac Newton, moj tajni znanac.
Vani
miriše moja rascvjetana jabuka. Newtnova jabuka.
