Priča s instrukcija

Ovaj esej je nastao kao neplanirana digresija za vrijeme jedne poduke fizike dvjema potpuno nezainteresiranim curama. Na kraju ispada da u ove dvije stranice rezimiram sve što mislim i osjećam o fizici. Ne samo o njoj, već i o ljudskom odnosu prema toj znanosti i o njenoj ulozi u našim životima. A fizika tu igra vrlo posebnu ulogu, i nadam se da čitatelj ovog eseja više nikad neće izustiti onu staru primjedbu o fizici: «Kaj će nam to trebat' u životu...»

Moja mlađa sister sutra ima ispit iz fizike, što znači da naša soba izgleda ovako: na mom krevetu njena prijateljica rješava zadatke iz Žute Zbirke, užurbano i prilično nervozno, dok ja flegmatičnoj sisterici pokušavam objasniti kako funkcionira barometar. Ona svako malo otpuhne, uzdahne: «Kaj će nam to u životu trebat'?», vrteći očima i ignorirajući činjenicu da joj uopće ne naplaćujem instrukcije. Što je inače kršenje mojih profesionalnih načela.

OK. Nema veze. Okrenem se njenoj frendici – nazovimo je Ina – da provjerim kako ona napreduje. Mladi umovi su poput cvijeta čiji rast treba pažljivo usmjeravati... «Ma, kaj se prenemažeš,» spusti mi sister, «pa samo si godinu dana starija od Ine». OK. Moram priznati, istina. Ali tu stojimo nas tri, u dobi od petnaest, šesnaest i sedamnaest godina. Na vrhuncu smo svoje kreativne i intelektualne moći, nikad nam inteligencija ni entuzijazam neće biti veći nego u ovom trenutku. A što mi radimo? Otvorimo li ikad knjigu... onako, sa znatiželjom? Isprobamo li ikad ijedan eksperiment, zapitamo li se ikad kako zapravo funkcionira cijeli taj mikro i makro svijet oko nas...? Na stranu škola. Ovo što mi sad pada na pamet, daleko je važnije od bilo kakve blesave škole. (A naša je itekako blesava.) Govorim o stvarnom životu. I na stranu svi oni američki akcići u kojima glavni likovi pobijede negativce uz pomoć kojekakvih fizikalnih fora. Fizika je upravo znanost o stvarnom životu.

Gledam sister i Inu kako uzdišu, vrte očima, napokon odustaju i dogovaraju se da će markirati fiziku sutradan. Pa dobro, cure, što je s vama???, pitam se. Mi, klinci današnjice, privilegirani smo da ne samo imamo znanje, nego i na pladnju servirane sve moguće primjene tog znanja... Kažu da smo skužili prirodu i ukrotili je, oblikovali je tako da ona radi za nas. Maxwell je otkrio elektromagnetske valove, Marconi doprinio izumom radija... i korak po korak, došli smo do te točke da za tren pošaljemo MMS poruku frendovima u Norveškoj, i da to više i ne primjećujemo, da uopće ne percipiramo takvo komuniciranje kao čudo tehnologije, već kao nešto sasvim obično i svakidašnje. Dok je u našim životima sve prisutniji i neizostavniji taj svijet tehnologije, baziran na fizici, tako sve više zapravo gubimo doticaj s temeljima svih naših novih igrački. I ne samo to. Gubimo doticaj s temeljima svijeta oko sebe, njegovo proučavanje prepuštamo nekim «science freakovima», više ne znamo što je priroda, ne zanima nas kako ona funkcionira dok god je tako komfortna i dok god nam ta nepoznata fizikalna pravila dozvoljavaju da pošaljemo jednu brzu i gotovansku poruku do njenog odredišta jednim jedinim klikom.

E, a koji su ti zaboravljeni temelji...? Ovdje su samo neki od fascinantnijih...
Fantastična je spoznaja da se upravo vozimo 200000 km na sat u ludoj vožnji oko Sunca, i da se Sunce još većom brzinom okreće oko nekog neshvatljivo dalekog središta galaksije. Možda je i fascinantnija činjenica da je svaka jezgra atoma u našem tijelu udaljena deset tisuća svojih promjera od svog elektronskog omotača; mi smo zapravo sasvim rijetka bića, kao što je i sva tvar koja nas okružuje.

A sav život na Zemlji (i drugdje?) postoji samo zato jer su sve fizičke konstante u našem svemiru posložene u upravo takvim međusobnim odnosima da se temeljna molekula Života, aminokiselina, može složiti i replicirati… Svi odnosi među silama upravo su takvi da bi se, kad bi se samo jedna od njih za mrvicu promijenila, cijeli svijet doslovce srušio poput kule od karata. A s njim i život kakvog poznajemo.

Znači, matematička egzaktnost Prirode u uspostavljanju fizičkih zakona omogućila je meni da sjedim za ovim kompjuterom i da svaki dan hodam (bez da se skližem po cesti bez trenja) do škole (koja je, bog je dao, ondje gdje jest zato i samo zato jer ju neumoljiva sila teže drži prikovanu) čačkajući po mobitelu (koji elektromagnetskim valovima šalje poruku ravno i neposredno do Dade) i smijući se glupoj pjesmi Britney Spears (iskarikiranoj Dopplerovim efektom, koja trešti iz auta neke budale). Što bi život bio bez tih blagodati? Upravo je fantastičan način na koji su se svi fizikalni zakoni složili da bi nam to omogućili.

I ne vidim smisla u tome da itko te zadivljujuće sisteme i činjenice uči napamet, ni ja, ni sister, ni Ina. Zašto bi se učilo ono što se može zamisliti? Vizualizirati? Nešto tako predivno i fascinantno da bi se o tome mogle pisati pjesme, o čemu se uostalom i pišu pjesme, i romani, i filmovi i TV serije... A najslađe je u mašti otići korak dalje, zamišljati teleportaciju, i warp motore, i materijsko-antimaterijski pogon, lebdjeti na rubu znanosti i naslućivati, zirkati iza tog ugla u nepoznato. Zamišljati neke nove ljepote koje čekaju da budu otkrivene. Zamišljati ono što će netko pametniji, ali na isti način inspiriran, jednog dana i otkriti. Tu je sama bit i izvor fizike, njena ljepota i njena veličina. Njena snaga... da svakim svojim novim otkrićem iznova fascinira, stubokom mijenja cijeli naš svijet. I možda mi uopće više nismo vladari Prirode, možda smo samo sitna bića u njenim njedrima kojima je tek dopušteno da u njoj obitava. I da ju promatramo – teleskopom zvanim fizika, pokretani gorivom zvanim mašta.

Zato, ako moje instrukcije s početka priče imaju neki smisao, i ako ova priča ima neku poruku, to bi trebao biti ovaj. Sister, Ina, i svi vi ostali klinci i oni malo veći... Ma, nemojte markirati s fizike. I zaboravite na učenje. Nemojte učiti. Maštajte fiziku.