U
Hrvata postoji bezbroj radova o Nikoli Tesli: o njemu se
pišu maturalne radnje, a Krešimir Mišak mu i dan danas posveti
poneku emisiju «na rubu znanosti». Nepobitna je činjenica
da nas je čovjek zadužio. Nas – građane Hrvatske, a i čovječanstvo.
Neću opet započinjati s onom pričom koju već vrapci na granama
znaju – pričom o Inženjeru i Elektromotoru. Želim o Nikoli
Tesli ispričati neku novu priču.
Kad
je bio još klinac i igrao se u šumama Gorskog kotara, počeo
je halucinirati. Neobičan početak karijere jednog inženjera.
Kad su ga godinama kasnije bogati foliranti s poštovanjem
oslovljavali sa “gospodine inženjeru”, nisu imali pojma
o njegovim izletima u taj šareni, aeralni svijet u kojem
je vidio istinu, gdje je nalazio svoju inspiraciju. Pojma
nisu imali tko je zapravo on. Vjerojatno nitko nikad nije
ni saznao tko je Nikola Tesla. Jedno je sigurno: nije bio
tek tamo neki inženjer, neki minorni inovator. No takva
je slika o Tesli desetljećima kolala svijetom – i to samo
među onim malim postotkom čovječanstva koji je uopće čuo
za njega. Tesla nije bio ikona. Nije svirao violinu i nije
imao čupavu bijelu kosu; nije snimao fotografije s isplaženim
jezikom. Vjerojatno nije bio ni onako monstruozno inteligentan
kao Einstein.
Ali
za mene je Nikola Tesla bio petsto puta veća faca. Možda
baš zbog te tajanstvene furke, možda zato jer je uvijek
bio tako otkačeno principijelan, možda zato jer je umro
sam u hotelskoj sobici u New Yorku nekog hladnog dana 1943.
Poput junaka zaostalog iz vremena tada već minulog romantizma,
on je znao što je život i što je priroda. Više od izumitelja,
više i od znanstvenika, razumio je bit stvari... Pa dok
je famozni Einstein pripomagao razvoju projekta Manhattan,
Tesla se povukao u svoju sobicu na ne-znam-kojem katu nekog
newyorškog hotela i nije želio imati nikakve veze s tim.
Valjda mu je jedna od njegovih halucinacija prišapnula da
ništa dobro ne može proizaći iz cijepanja atoma. Jer, takvim
se eksperimentima snažno protivio. No bilo je prekasno;
ljudi su se već polako bili zasitili silnih otkrića o električnoj
energiji. Čovječanstvo – publika teatra zvanog “razvoj znanosti”,
željela je nešto novo, uzbudljivije. Neku peripetiju. I
dobili su je. Prva je pala na Hirošimu, druga na Nagasaki.
Einstein je rekao da ništa nije znao. Rekao je i da mu je
žao. Tesla se nije imao za što ispričati. Ali, na njega
ionako više nitko nije obraćao pozornost.
Bio
je sam. Ne samo da nije imao nikoga svoga, nakon svog osamljeničkog
života malo ga se tko i sjećao. Da je prihvatio Nobelovu
nagradu, inkasirao neku lovu, prošetao se malo među elitom,
možda bi imao – gledano očima maloga čovjeka – ljepši život.
Ali, da je prihvatio Nobelovu nagradu, onda ne bi bio Nikola
Tesla, sa svojom tvrdoglavošću i svojim šašavim i čvrstim
principima. I gledano njegovim očima, možda je živio baš
onakav život kakav je želio živjeti. Možda je u svom sobičku
imao dovoljno vremena da se bavi onim neobičnim žarkim prizorima
koji su ga pratili cijeli život.
Danas
svatko zna za Einsteina. Svatko zna izrecitirati onu famoznu
“e jednako em ce na kvadrat”. Ali malo je tko svjestan,
dok na svoj kompjuter instalira seti@home, da se baš Tesla
prvi put sjetio da bi se s možebitnim inteligentnim bićima
u svemiru najlakše moglo komunicirati preko radiovalova.
Tesla je bio takav Star Trek fanatik da je dugo pokušavao
konstruirati i teleportacijski uređaj. Tesla se uopće volio
baviti takvim stvarima – za koje je možda i znao da su izvan
njegova dosega. Točnije – izvan dosega njegova vremena.
Možda je ponekad i poželio da se rodio u neko drugo vrijeme,
kad bi mu tehnologija i znanost omogućavale da napravi više.
Ali svojim izumima, koje mu mnogi osporavaju, svojim suptilnim
i osebujnim znanstvenim koracima čije su stope potom slijedili
drugi, učinio je za svijet više nego što je ikada učinio
za sebe.
Možda
bih trebala reći da je Nikola Tesla rođen prije svog vremena.
Ali to već prelazi u vremenski paradoks. Da Tesla nije djelovao
baš na prijelazu s 19. u 20. stoljeće, tko bi bio dovoljno
lud da dođe do njegovih izuma i otkrića? Nema takvog. Sav
njegov doprinos bio bi poništen, a razvoj tehnologije i
znanosti usporen, i kad bi došlo “pravo” Teslino vrijeme,
možda današnjica, on opet ne bi imao dovoljno “prostora”
za svoje izume. Zato – ipak je dobro da se Tesla rodio prerano
i bio lagano ćaknut. Bar za nas, koji uživamo u “plodovima”
njegovog rada. Da vidi današnji svijet, mislim da bi bio
zadovoljan. Likovao bi što Edison nije uspio profurati istosmjernu
struju. Vjerojatno mu ne bi bilo drago što se i dalje koristimo
nuklearnom energijom kao sredstvom naoružanja. Što cijepamo
Atom, temeljnu ciglicu prirode, onu koja po defaultu mora
biti jedinstvena – jer je inače ubojita. Bilo kako bilo,
vjerujem da se na kraju i opet ne bi uspio najbolje složiti
s ljudima; otišao bi u gastarbajterijat i proživio život
na sličan način kako već jednom jest.
Ali
on je znao što je svijet, što je život i što su ljudi. Možda
se baš zato nije volio previše baviti njima.
On
je znao što je fizika... Ponekad, kad se u besanim noćima
prevrćem po krevetu, a glava mi je puna nekih čudnih ideja,
i slika, i misli koje ne mogu staviti u red, onda volim
zamišljati da doživljavam Tesline halucinacije. Poželim
samo na tren zaviriti u taj svijet kojem je on zapravo...
pripadao. Svijet čiste misli. Svijet istine, i samim time
ljepote. Nikola Tesla u tom je svijetu vidio fiziku kakva
ona jest: oličenje Ljepote i Istine. Savršeno posložene
ciglice koje tvore naš svemir, naš svijet prožet kaosom
koji odiše redom. To je fizika. Nikola Tesla to je uistinu
vidio; ja samo iznosim svoja nagađanja o tome. Vjerojatno
nikad neću zaviriti u taj njegov svijet. Neću otkriti nešto
novo, neću vidjeti fiziku u njenoj čistoj formi. Mislim
da ne bih mogla ni podnijeti taj prizor. Zato tražim ljepotu
fizike u svakodnevnim stvarima. U svijetu oko sebe. U razmišljanjima
Nikole Tesle, iako ih ne mogu shvatiti. Možda je najljepši
dio fizike taj što fascinira velike umove poput Teslinog.
Ljepota proizlazi iz fizike i emanira iz Teslinih radova,
prenosi se do nas, malih, običnih ljudi koji tu ljepotu
koju vidimo možemo izraziti samo pričom. Nekim zgodnim esejem.
Prilično beskorisno, rekao bi Tesla. Vjerujem da jest. Ali
moram govoriti o ljepoti koju vidim.
