U
svakoj ću odjeći osjetiti muku tijesna zemaljskog života.;-
citirajući Gothea pokrio se po glavi nekom kopusarom koja
je od silnog listanja više nalikovala na dokumente sa stola
nekog neurednog administratora nego na ikoju od knjiga.
A, jadne i te knjige uz takova štioca kojega sa ovozemaljskim
spaja samo njegovo ispijeno tijelo. Ispijeno, da, ali ne
I neprivlačno, više neuredno I zapušteno. Bijaše to, ispod
one hrpe neobrijanih dlaka I guste, crne, blago kovrčave
kose I izlizana fraka mladić od nekih dvadeset godina, možda
koja više. Pojma on nije imao o vremenu, za ljude uopće
nije mario, još manje oni za njega.
Nizao je dane o klin u svojoj sobi čitajući djela romantičara
u oljuštenom I klimavom krevetu, pokraj hrpe naslaganih
knjiga, a hrastov pisaći stol znao je sve patnje maladog
Werthera. Debeli tamnosmeđi zastori priječili su dan da
se spoji s mrakom I mrak su odvajali od mraka. Nije on držao
do toga što su mu zidovi zeleni kao sluz u bari, a rupa
na stropu pravi krater. Ionako je živio u nekom svojem vremanu
I svijetu, u kojem je osim Gothea I Bayrona postojala galerija
neshvaćenih I otuđenih hipersenzibilista. Maštao je kako
će pronaći odgovarajuće mjesto na kojem će zaživjeti skice
građevina iz srednjeg vijeka. Želio je stvoriti poseban
prostor u kojem će vrijeme zaustaviti svoje kazaljke samo
za njega I gdje će ga okruživati čudaci; kakav je bio I
on sam. Znao je da je čudak kao što je znao da takvih sanjara
nema ispod svakog kamena;, ali je vjerovao da oni ipak postoje.
Bacio je knjigu s glave na koljena I sam sebi (kako je to
često činio) rekao: Emfate bilo bi vrijeme.; I dao se na
put. Nije znao kuda bi krenuo, izvan sobe bi rijetko izlazio,
a dvorište je gledao jedino kroz blatnjava okna. Nije se
želio suoćavati s ljudima koji ga nisu ni osuđivali, već
ga jednostavno nisu primjećivali. Osjećao se poput duha
odmičući alejom jasmina koji su mirisali na noć kada je
Dekretorija postala njemu zabranjena. Noć ga je shrvala,
a on se probudio u blaženo jutro lebdeći iznad jezera. Ispred
njega nije bila šuma u kojoj je još jutros poderao hlače,
već šuma s istovrsnim drvećem bez ijedne životinje.
U šumi je vladao neobičan muk. Nije se čulo ništa, a opet
zvučni valovi su stalno zapošljavali nakovanj I stremen
njegovog šiljatog uha. Naglo se trgnuo I pao u jezero. Putovao
je kroz bestežinsko stanje, a razliku između gustoće vode
I zraka uopće nije primječivao. Opet se našao kako lebdi
iznad jezera, ali ovo je bilo veće I dublje. Uto ga je povukla
neobjašnjiva sila, ni sam nije znao kuda, a on se našao
na trgu poput onih kakve je vidio u knjigama naslaganima
uz krevet. Neka nježna ruka približila se njegovom zatiljku
I prije nego se okrenuo djevojka je prozborila.
Vi ste zasigurno još jedan od onih koji žele pobjeći u prošlost?
Dekretorijo!;- uzviknuo je radosno mladić.
Oprostite zasigurno ste me s nekim zamijenili.; Oprostite.;-
rekao je neznajući kako da ju oslovi.
Zovem se Fides.;
Oprostite Fides. Sada mi stvarno ništa nije jasno.;
Bilo je to poprilično mnogo izgovorenih riječi za nekoga
tko je cijele dane provodio u društvu prašnjavih zavjesa.
Fides je počela ispočetka : ;
Znaš emfate, ipak postoji netko tko se brine za vas nepopravljive
romantičare I tko vas prihvaća onakvima kakvi vi uistinu
jeste. Pradjed tvoga oca, Vehem, također je bio otuđen I
neshvaćen, a potreban razumijevanja više nego ijedna osoba
koju poznaješ, mada ih ti ne poznaješ mnogo.
Kako znaš?;- zapazi mladić.
Mi smo dva paralelna svijeta, zato ti se mnogo puta I čini
da si nešto već doživio, a onda kroz to opet prolaziš, samo
što mi znamo sve što se u vašem svijetu događa, a vi samo
neke dijelove iz našeg života koje vidite u snovima.;
Hoćeš reći da je san neki svijet, neko stanje koje povezuje
naša dva svijeta I da svatko od nas ovdje ima neku srodnu
dušu?;
Da I ti imaš svog dvojnika samo ga nesmiješ upoznati jer
biste se stopili u jedno I zauvijek usnuli, umrli. Zato
si me I zamijenio sa svojom neprežaljenom djevojkom jer
ja sam njezina dvojnica.
Zar vi proživljavate sve isto što I mi?;
Ne to je nemoguće zbog vremenske razlike koja nas dijeli,
ali imamo mnogo zajedničkih trenutaka u životu.;
Da to nekom ispričam mislio bi da me to silno čitanje totalno
izludjelo.- zadrži Emfat za sebe.
Samo što su vaši dvojnici na ovome svijetu; ; nastavi neprekinuto
Fides-mnogo mlađi. To je posljedica relativnog tijeka vremena.
Naš se svijet brže kreće I zato se naše vrijeme usporava
u odnosu na vaše. Zasigurno ti još uvijek nije jasno kako
si uspio dospijeti u naš svijet?; A još manje kakve veze
moj pra ; pra pradjed ima s tim?; Dok nisi znao gdje naći
mjesto za svoj idealan svijet, vodio te, baš kao I Vehema,
neki tvoj prirodan instinkt, tvoj biomagnetizam, nešto što
si stekao rođenjem. Zatim si ne videći od mraka, upao u
jezero koje je bilo crvotočina, jedini ožiljak koji je ostao
na našoj planeti prilikom rađanja u Velikom Prasku. Tu si
crvotočinu stabilizirao svojim pesimizmom koji je zračio
negativnom energijom I tako si spriječio da crvotočina postane
crna rupa. A u svom snu o srednjem vijeku, rastegnuo si
crvotočinu do mjesta I vremena u koje si stigao;- prekine
ju Emfat
Lagao bih kada bih rekao da mi je sve jasno, ali to mi sada
ni nije važno jer sada bih jedino želio upoznati Vehema.;
Moram te razočarati, ali to nije moguće.;- kaže sućutno
Fides. On je umro od rane koju mu je zadala ljudska oholost.
I on je, kao I ti, mislio da će moći sagraditi svijet u
kojem će biti razumijevanja za svakoga, u početku je tako
I bilo. Tu su živjeli ljudi baš onakvi kakve bi I ti želio
imati u svome svijetu, ali s vremenom su došle nove generacije,
novi ljudi I svjetonazori, a I ti ćeš, nažalost, u ovom
svijetu iskusiti isto što i;- Fides se naglo prene. Pazi!
Ne stavljaj! Past ćeš u!; I prije nego je Fides izgovorila
misao do kraja, Emfat se probudi pokraj jezera, a ispred
njega je bila šuma u kojoj je jutros ili kada je to već
bilo?
Koliko je dana već prošlo otkad je poderao hlače u šumi?
Kakav je to bio san? Što je to uopće bilo?; ; prostenje.
Izbezumljen pohita kući, valjda ima kuću? A, evo aleje jasmina.
Prvi puta da se veseli što je vidi, a niska I ofucana kuća
s drvenom ogradom na kojoj bi trebalo pisati ZRELA ZA LOŽENJE;,
je tu.
Dovukao se sav izluđen do klimavog kreveta, uzeo Gotheov
roman Srodne duše;, duboko uzdahnuo I rekao : ;U svakom
ću svijetu osjetiti muku tijesna zemaljskog ili kojeg li
već života?! Možemo li uopće putovati kroz vrijeme ili?
Nalazim li se sada ovdje?
