Pretraga
Thursday, 07. February 2019. s početkom u 18 — Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 5, Zagreb
Predavanje je održao akademik Stanko Popović
Difrakcija X-zraka u kristalu, u sinergiji s mikroskopijskim, spektroskopijskim i ostalim fizičkim tehnikama, najmoćnija je tehnika u istraživanju kristalne strukture i mikrostrukture čvrstih tvari. Od otkrića difrakcije X-zraka u kristalu, 1912. godine, svjedočimo burnom i iznimno plodonosnom jednostoljetnom razvoju kristalografije. U difrakcijskoj slici tvari pohranjene su sve informacije o kristalnoj strukturi i mikrostrukturi; stoga je potrebno difrakcijsku sliku dekodirati primjenom matematičkih i fizičkih postupaka. Difrakcijske tehnike se posljednjih desetljeća brzo razvijaju uvođenjem sofisticirane instrumentacije, moćnih računala i sinkrotronskoga zračenja. To omogućuje prikupljanje i interpretaciju difrakcijskih podataka u realnom vremenu, čime se ostvaruje: kvalitativna i kvantitativna fazna analiza; 3D raspodjela elektronske gustoće (metalna stakla); točno mjerenje periodičnosti u kristalnoj tvari; granica topljivosti u čvrstoj otopini; precipitacijski procesi u prezasićenoj čvrstoj otopini (metalne slitine); termičko rastezanje; fazne pretvorbe; fazni dijagrami; kemijska stabilnost; kemijske promjene; veličina kristalita, kinetika rasta kristalita, rekristalizacija, deformacija kristalita, popuštanje defekata; vremensko razlučivanje dinamičkih procesa; kristalna struktura, 3D položaj atoma, duljina i priroda kemijske veze, koordinacija, konformacija; utjecaj kristalne strukture, mikrostrukture i defekata na fizička i kemijska svojstva te na biološku aktivnost tvari. Difrakcijske tehnike nalaze primjenu u nizu područja čovječje aktivnosti: složena istraživanja u fizici, kemiji, biologiji, dizajniraju lijekova, medicini, znanosti o materijalima, arheologiji, geologiji, zelenoj kemijskoj industriji, proizvodnji hrane, ostvarenju obnovljivih izvora energije. S pomoću njih ostvaren je uvid u molekulsku strukturu nukleinskih kiselina i virusa, te razvijen projekt čovječjega genoma. Mogućnosti difrakcijskih tehnika ilustrirane su primjerima istraživanja hrvatskih znanstvenika: metalne slitine (slika), metalni oksidi, poluvodiči, biominerali, organometalni spojevi, farmaceutici, proteini, fizika površina.
Diplomirao eksperimentalnu fiziku, obranio magistarski rad iz fizike čvrstoga stanja te postigao doktorat iz fizike, sve na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (PMF). Od 1961. do 1986. radio u Institutu Ruđer Bošković (IRB), a od 1986. do umirovljenja 2008. na PMF-u. Izabran za znanstvenoga savjetnika 1979., za redovitoga profesora u trajnome zvanju 1995. te za professora emeritusa 2010. Predavao na diplomskim i poslijediplomskim/doktorskim studijima. Vodio 25 diplomskih, 5 magistarskih i 10 doktorskih radova. Kao gostujući znanstvenik boravio na Sveučilištu u Manchesteru, u Slovačkoj akademiji znanosti te na Sveučilištu Martin Luther u Halleu.
Znanstvena djelatnost: fizika i kemija čvrstoga stanja, kristalografija i opća fizika. Primjenom rendgenske i elektronske difrakcije, elektronske mikroskopije i spektroskopije istražuje mikrostrukturu i fazne dijagrame materijala. Dao doprinos teorijskom i eksperimentalnom razvoju rendgenske difrakcije, te njenoj primjeni u istraživanju procesa precipitacije u prezasićenim čvrstim otopinama metalnih slitina i faznih dijagrama metalnih oksida, poluvodiča i biominerala. Objavio 250 znanstvenih radova, od toga 200 znanstvenih radova u časopisima koje navodi Current Contents. Radovi su citirani 5300 puta, indeks h=40. Na znanstvenim skupovima podnio 255 priopćenja. Održao 20 pozvanih predavanja na međunarodnim skupovima i školama. Bio član i predsjednik odbora za pripremu niza domaćih i 25 međunarodnih znanstvenih skupova, uključujući i skupove europske razine. Bio predsjednik Znanstvenoga vijeća polja fizika u IRB-u, predstavnik IRB-a u Savjetu Europskoga fizičkog društva, član Matičnoga odbora za područje prirodnih znanosti, polje fizika, voditelj domaćih znanstvenih projekata i projekta Hrvatska–SAD. Bio tajnik i predsjednik Znanstvenoga vijeća HAZU – Hrvatske kristalografske zajednice. Bio član Europskoga savjeta za difrakciju u polikristalu. Sudjelovao u izradi Hrvatskoga nacionalnog obrazovnog standarda i bio voditelj povjerenstva za izradu Nastavnoga plana i programa iz fizike. Sudjelovao kao nastavnik na ljetnim školama iz fizike. Urednik zbornika radova znanstvenih skupova o školstvu i kristalografiji koje je priredila HAZU. Suautor Rječnika iz kristalografije, fizike kondenzirane tvari i fizike materijala u izdanju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Objavio radove o nazivlju u fizici u domaćim časopisima. Izabran za člana suradnika HAZU 1992. te za redovitoga člana HAZU 2004. Dobio Nagradu Grada Zagreba i Državnu godišnju nagradu za znanstveni rad. Član je Područnoga znanstvenog vijeća za prirodne znanosti.
