Pogledajmo sada drugi važan čimbenik koji u najvećem broju slučajeva odlučuje o obliku snježnih pahuljica. On se odnosi na parovitu fazu i način na koje molekule dolaze na površinu kristala.

Snježni kristalić pri rastu opskrbljuje se molekulama iz svoje najbliže okoline u kojoj se nasumce gibaju molekule vode. Slikovito govoreći, čim se jedna molekula ugradi u površinu nju difuzijom iz okoline nadomještaa druga.

Treba se prisjetiti da su izvor molekula vode fina suspenzija pothlađenih vodenih kapljice u zraku. One su spremnik koji podržava određenu koncentraciju vodene pare odnosno njen parcijalni ravnotežni tlak,. Svaku molekulu koja se ugradi u kristal nadomješta molekula koja je isparena s, recimo, obližnje sićušne kapljice vode. Isparenoj molekuli treba izvjesno vrijeme da se probije u blizinu rastućeg kristala. Na svom putu sudara se molekulama zraka kojih u pravilu ima znatno više.). Proces putovanja sa sudaranjem naziva se difuzijom. Brzina kojom se nadomještaju za rast potrošene molekule određena je koeficijentom difuzije. Koeficijent difuzije ovisi o tlaku gotovo uvijek prisutnog zraka jer vjerojatnost sudara s molekulama zraka proporcionalna koncentraciji molekula zraka odnosno (ekvivalentno) tlaku zraka. Ako je brzina rasta kristala ili potrošnje bliskih molekula vode velika, a brzina dotoka molekula iz dalje okoline mala, kontrolu rasta preuzima proces dotoka odnosno difuzija molekula u zraku. Koeficijent difuzije ovisi o temperaturi.

Pri analizi slučaja kada je difuzija kontrolor brzine rasta, kristal smatramo i tretiramo kao spremnik uređenih molekula. Kristal unosi promjene u raspodjelu koncentracije molekula oko kristala jer tik uz površinu ima svojstvenu koncentraciju molekula vode i ekvivalentni ravntežni tlak para. U uvjetima visoke, dobre difuzije uvijek ima dovoljno molekula uz površinu kistala, koje dolaze s kapljica i koje koncentraciju drže nepromjenjivom i jednakom ravnotežnoj koncentraciji vodenih kapljica. Ukupna promjena koncentracije vodene pare s one karakteristične za kapljicu do one karakteristične za kristala zbije se praktički na dimenziji usporedivoj s debljinom površinskog sloja kristala. U uvjetima slabe difuzije promjena koncentracije raširi se na udaljenost znatno veću od dimenzije snježnog kristala. Da bi prikaz bio što zorniji, a objašnjenje što jednostavnije preskočit ćemo strogi formalni postupak opisivanja događanja [1].

Koncentracija vodene pare u zraku, u sustavu kristala, ima dvije fiksne točke: minimalnu, na površini kristala, karakterističnu za kristal, s jedne strane, i maksimalnu, vrlo daleko od kristala, (kažemo u beskonačnosti), karakterističnu za pothlađenu vodu (vidi Sliku 03), s druge strane. Ako kristal aproksimiramo materijalnom točkom ili pak, materijalnoma dužinom rješenje difuzne jednadžbe daje raspodjelu koncentracija u prostoru oko kristala. Ono je sferno simetrično odnosno elipsoidno koncentracijsko polje. Koncentracija se radijalno i kontinuirano mijenja od minimalne do maksimalne (proizvoljno daleko od kristala). Na Slici 16 prikazane su izokoncentracijske (ili izosupersaturacijske) linije. Kristal, međutim, ima konačnu dimenziju i realni oblik (facetirana heksagonska prizma). Oblik unosi određene promjene u elipsiodno polje koncentracije molekula.