Usred ovih veoma brzih razvoja komunikacija, fundamentalna istraživanja su i dalje osiguravala značajna tehnološka unapređenja. U samom začetku razvoja tehnologije optičkih vlakna, usko grlo cijelog sistema je bilo mjesto na kojima se nalazilo pojačalo za regeneriranje oslabljenih signala. Iako se, pred samim pojačalima, optičkim napravama moglo detektirati i vrlo slabo ulazno lasersko svjetlo, samo pojačalo je moralo biti neke vrste elektroničke naprave koja je detektirani svjetlosni pretvarala u električni signal (struju). Naprava bi tada pojačala strujni signal koji se vodio na novu lasersku diodu koja bi odašiljala novi, pojačani optički signal. Ovaj sistem je bio bitno ograničen kapacitetom elektroničkih pojačala, koji je bio znatno manji od potencijalnog kapaciteta lasera i optičkih vlakna.
1985. godine na engleskom Sveučilištu u Southampton, fizičar S.B. Poole otkrio je riješenje problema. Dodavanjem male količine elementa - erbija u staklo od kojeg se izrađuju optička vlakna moguće će je napraviti pojačala koja imaju samo optičke elemente. Kratki, stakleni pramen dopiran erbijem ugrađen u optičko vlakno, kada primi energiju od vanjskog svjetlosnog izvora ponaša se kao laser, pojačavajući na takav način optički signal bez korištenja elektronike. Pooleove kolege u Southamptonu, David Payne, P.J. Mears i Emmanuel Desurvire iz Bell Laboratories počeli su primjenjivati otkriće na praktična pojačala signala u optičkim vlaknima. 1991. godine istraživači iz Bell laboratorija pokazali su da potpuno optički sistemi mogu imati 100 puta veći kapacitet od sistema s elektronskim pojačalima. U kratkom su roku evropske i američke komunikacijske tvrtke postavile potpuno nove optičke kablove preko Atlanskog i Pacifičkog oceana, te ih pustili u rad 1996. godine.
Napredak u komunikacijama putem lasera je, evidentno, bio zapanjujući i brz. Jednako su impresivni, kao i sva dosadašnja dostignuća, dramatični napredci koji su se nazirali na horizontu. Iako današnji sistemi optičkih vlakna služe kao glavne linije, prenoseći veliki broj signala između centralnih telefonskih stanica, stručnjaci s čežnjom govore o "posljednjem kilometru" –vezi od centralne stanice do privatnih kuća. Današnji telefonski sistem za taj "posljednji kilometar" koristi kablove napravljene od bakrene žice, koji omogućavaju solidne veze, ali su još uvijek neprikladni za super brzi prijenos velikih količina podataka.
Super brze linije koje bi se koristile za ovaj "posljednji kilometar" su već sada dostupne. Mnoge kompanije ih već upotrjebljavaju. Međutim, za sada su preskupe za male korisnike kao što su domaćinstva. No, što god da nove tehnologije budu ponudile kao nova i još bolja rješenja komunikacijskog povezivanja svakog pojedinca s ostatkom svijeta, istraživanja koja će do toga dovest doći će od znanstvenika koji su svojim istraživanjima neopterećeni trenutačnim tehnološkim zahtjevima nego vođeni željom za razumijevanja temelja prirode u kojoj živimo istražuju na oko potpuno nepovezane pojave.