U travnju 1995. godine mlada kineska studentica ležala je u Beijing bolnici na samrti. Bila je u komi i iako su liječnici napravili mnoge pretrage, nikako nisu mogli otkriti što ju ubija. Njezin prijatelj, u očaju, poslao je SOS poruke s opisom simptoma svim medicinskim elektronskim stranicama i adresama pronađenim putem Interneta -stalno rastući internacionalni niz povezivanja kompjutera preko telefonskih linija. Liječnici cijelog svijeta koji redovito prate medicinske elektronske stranice i elektronsku poštu odmah su odgovorili.
U Washingtonu, D.C., Dr. John Aldis, liječnik zaposlen u jednoj službi vlade Sjedinjenih Američkih Država vidio je poruku iz Kine. Nedavno je radio u Beijingu i poznavao je liječnika bolesne studentice. Putem Interneta proslijedio je poruku svojim kolegama u cijeloj Americi. Ubrzo se je cijeli internacionalni skup liječnika priključio diskusiji putem elektronskih medija. Ubrzo si se svi složili - djevojka je možda otrovana talijem, metalom koji je veoma sličan olovu. Laboratorij u Beijingu potvrdio je tu dijagnozu –koncentracija talija u tijelu djevojke bila je 1000 puta veća od normalne koncentracije talija u tijelu zdravog čovjeka. Daljnjom komunikacijom putem elektronske pošte (e-mail) predložen je tretman oporavkai s vremenom prilagođavan. Djevojka se je polako počela oporavljati. Nakon više od godinu dana, medicinska međunarodna zajednica još je uvijek pratila njezino zdravstveno stanje putem elektronskih medija koji su joj spasili život.
Ovom je istinitom pričom povećana vjera društva u svjetsku komunikacijsku mrežu, koja nas jednako lako može povezati s osobom u susjednom gradu kao i s osobom koja se nalazi na pola puta oko svijeta. Ljudi različitih načina života svakodnevno koriste telefone da bi npr. riješili nekakav problem, ugovorili sastanak, prebacili novac s jednog računa na drugi ili zaposlili novog radnika. Uz obične telefone ovakvi se poslovi mogu obavljati i pomoću mobitela, faksom ili priključivanjem na Internet pomoću kompjutera.
Veoma veliki kapacitet telefonskih linija koji omogućava rast ovakvog načina komuniciranja pojavio se je tek nedavno. Sjedinjene Američke Države imaju razvijenu vlastitu telefonsku mrežu već više od stoljeća, međutim probleme su im stvarali prekooceanski pozivi. Nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata, pozivi za Evropu i Aziju zasnivali su se na odbijanju kratkovalnih radio signala od ionosfere, električki aktivnog sloja atmosfere koji se nalazi između 80 i 400 kilometara iznad površine Zemlje. Na takvim telefonskim centralama radnicima su ponekad bili potrebni sati rada za uspostavljanje razgovora od 3 minute, a signal se jedva razaznavao u velikom šumu.
1956. godine postavljen je prvi prekoatlanski bakreni, žičani kabel koji je omogućavao 36 istovremenih poziva –dobar razlog za slavlje onda, beznačajna brojka danas. U ranim 60-tim slijedili su novi kablovi, prekomorski telefonski razgovori dostigli su brojku od 5 miliona poziva na godinu. Sredinom 60-tih započinje komunikacija putem satelita, pa do 1980. telefonski sistem broji nekih 200 miliona prekomorskih poziva na godinu. Ograničenja postojeće tehnologije postajala su kristalno jasna kako je potražnja telekomunikacijskih sistema bivala sve veća. No tek krajem osamdesetih godina urodili su plodom napori u traganju za "komunikacijskim Zlatnim Kovčegom"" –komuniciranje pomoću svjetlosti.