Ogromno uzbuđenje je vladalo zbog činjenice da gotovo ništa nije stajalo na putu masovnoj uporabi optičkih kablova. U Sjedinjenim Američkim Državama željezničke pruge su se ukazale kao vrlo prikladan put za polaganje optičkih kablova na velike udaljenosti. Linije su se pokazale toliko sigurne da im nisu smetale ni jake vibracije teških vlakova. Posao je na početku krenuo polako. Do 1978. ukupna duljina postavljenih optičkih vlakna u cijelom svijetu iznosila je nešto manje od 1000 kilometara. 1980. godine AT&T i Federal Communications Commission izložili su planove za postavljanje sistem dugačkog 1000 kilometara koji bi povezivao sve veće gradove na relaciji Boston-Washington. Četiri godine kasnije, kada je sistem pušten u rad, njegov kabel, promjera manjeg od 2.5 centimetara omogućavali su 80 000 telefonskih razgovora u istom trenutku. Do tada ukupna duljina postavljenih optičkih vlakna u Sjedinjenim Američkim Državama dostigla je veličinu od preko 800 000 kilometara –dovoljna duljina da se dosegne Mjesec.
Slični kablovi ubrzo su se proširili po svjetskim morima. Prvi prekoatlanski kabel pušten je u rad 1988. godine, koristeći staklo koje je bilo toliko prozirno da su pojačala za regeneriranje slabih signala mogla biti raspoređena na više od 60 kilometara međusobne udaljenosti. Tri godine kasnije, postavljen je još jedan prekoatlanski kabel koji je udvostručio kapacitet prvog kabla. Prekopacifički kabel je također pušten u upotrebu, nudeći jednostavniji način poslovnog komuniciranja između Sjedinjenih Američkih Država i Azije.