Nakon stoljeća i stoljeća promatranja noćnog neba ljudska je vrsta u ovom stoljeću spoznala da je svemir u kojem živi započeo prije petnaestak milijardi godina u Velikom prasku, u nezamislivoj eksploziji koja je stvorila ne samo materiju, već i prostor i vrijeme. Hladeći se, prvobitna je užarena kugla stvarala protone, neutrone i elektrone, a zatim od njih atome, oblake vodika i helija, te na kraju zvijezde i galaktike, kvazare i crne rupe.

Sve je počelo 1929. godine kada je američki astronom Edwin Hubble mjerenjem brzina udaljenih galaktika (pomoću Dopplerovog pomaka njihovog spektra) u ovisnosti o njihovoj udaljenosti otkrio da se velika većina galaktika udaljava od nas da je brzina udaljavanja proporcionalna udaljenosti galaktike Drugim riječima, Hubble je otkrio da se svemir širi.

Zadatak: Starost i veličina svemira Koristeći informacije iz donjih Hubbleovih dijagrama (upotrijebite podatke iz 1996.) procijenite starost i veličinu vidljivog svemira. Naputak: Za galaktike iz dijagrama izračunajte koliko je vremena prošlo od trenutka kad su one bila na istom mjestu kao i naša galaktika (to je trenutak Velikog praska tj. dobiveno vrijeme predstavlja starost svemira). Da biste dobili veličinu svemira ekstrapolirajte Hubbleov pravac i odredite udaljenost galaktika koje se udaljavaju brzinom svjetlosti (takve galaktike su na rubu vidljivog svemira). Rješenje

Hubbleov zakon Veliki napredak astronomije u dvadesetom stoljeću otklonio je svaku sumnju u ispravnost Hubbleovog zakona i potvrdio proporcionalnost brzine udaljavanja galaktika njihovoj udaljenosti od nas: brzina udaljavanja = H0 udaljenost . Konstanta proporcionalnosti, H0, se naziva Hubbleova konstanta i njena vrijednost iznosi otprilike 50-100 kilometara u sekundi po megaparseku. Hubble 1929. Riess et al. 1996.

Ukoliko se svemir širi, to znači da je danas materija u njemu rjeđa nego što je bila ranije. Ako sada zavrtimo film unatrag, galaktike će se poćeti primicati jedna drugoj i materija će s obrnutim tokom vremena postajati sve gušća i gušća. Kako sa zgušnjavanjem temperatura raste, to će svemir postajati sve topliji i topliji, a ako to zgušnjavanje ide dovoljno daleko temperatura će postati dovoljno visoka da se raspadnu prvo atomi, a zatim i subatomske čestice. Na kraju priče (odnosno na početku) imamo svu materiju danas vidljivog svemira beskonačno sažetu i beskonačno vruću u jednoj matematičkoj točci - Velikom prasku.
Da li je ovaj scenario stvarno istinit i da li je stvarno nekada vidljivi svemir bio tako malen, gust i vruć? Postoje nepobitni argumenti tome u korist pa smo sasvim sigurni da je povijest svemira bila upravo onakva kako je prikazano na donjoj slici. (Problematične i danas neistražene su samo prve 10^-43 sekunde od Velikog praska.)

Klikabilna povijest svemira

Karta lijevo ilustrira današnje viđenje razvoja svemira u posljednjih petnaestak milijardi godina, od Velikog praska pa sve do današnjih dana. Klik mišem na pojedino područje karte odvest će vas do teksta u kojem su pobliže opisana tadašnja zbivanja u svemiru.

Želite li znati više? Stranica o povijesti svemira Glena Mackiea sa lijepim crtežima i fotografijama.(Engl.).

Home || Svemirski orijentiri | Povijest svemira | Tamna tvar | Crne rupe | Pitanja | Sitemap

Send feedback to this page to: kkumer@phy.hr	Last update: 2000-03-31