Hrvoje Maljković: George Anthony Gamow (1904-1968)
Photo courtesy AIP

Beta raspad:     ¹⁴C ----> ¹⁴N + e^- + v

Courtesy Lawrence Berkeley National Laboratory

Jedan je od glavnih pobornika teorije Velikog Praska, a na njega je osobito utjecao Alexander Friedmann, pionir u izučavanju te teorije. Na temelju teorije Velikog Praska Gamow je predvidio postojanje mikrovalnog pozadinskog zračenja, ohlađenog ostatka zračenja iz ranog Svemira, koje puno kasnije, 1965, slučajno opažaju Penzias i Wilson (za što su 1978 dobili i Nobelovu nagradu). U suradnji sa svojim studentom Ralphom Alpherom ostvaruje vrlo značajan rad o sintezi kemijskih elemenata u ranom Svemiru. Gamow je imao izraziti smisao za humor, pa je kao autora naveo i Hansa Bethea, kako bi autori tog rada bili "Alpher, Bethe, Gamow" što je podsjećalo na prva tri slova grčkog alfabeta: alfa, beta, gama. Širina njegovih interesa vidi se i iz Gamowljevog velikog doprinosa kojeg je dao molekularnoj biologiji, genijalnim dešifriranjem kôda nukleotida (dijelova molekule DNA) kojim oni prenose obavijesti za sintezu proteina. Na kraju spomenimo i njegovo sjajno umijeće pisanja popularno-znanstvenih knjiga (osobito je poznat lik mr. Thompkinsa koji laike podučava fiziku), za što mu je 1956. dodijeljena UNESCO-va Kulingova nagrada. Gamow je umro u Boulderu u Coloradu, 20. kolovoza 1968.

Photo courtesy NASDA

Prvotna nukleosinteza Iz rada Hoylea, Flowera, te Geoffreya i Margarit Burbidge o fuziji kemijskih elemenata u središtima zvijezda, nije se mogao protumačiti opaženi postotak helija od oko 23% u ukupnoj količini materije u svemiru (ta teorija predviđala je samo 1- 4%), kao niti opažena količina deuterija (oko 0,001%) i manje količina litija. Gamow je zaključio da bi ti laki elementi mogli nastati u ranom svemiru. Naime, tada je temperatura bila toliko visoka (10^32 Kelvina) da je sva materija bila potpuno ionizirana i nepovezana. Oko 3 minute nakon Velikog Praska temperatura je pala na oko 10^9 Kelvina i mogla je otpočeti nukleosinteza lakših elemenata. U kratkom vremenu, sudari protona i neutrona proizveli su prvo deuterij (teški vodik) koji je pak u sudarima sa drugim protonima i neutronima proizveo helij i male količine tricija (jedan proton spojen sa dva neutrona). Također je mogao nastati i litij 7, spajanjem tricija sa dvije jezgre deuterija. Courtesy H. Smith Postotak helija, deuterija i litija u ukupnoj količini svemirske materije kritično je ovisio o gustoći bariona (neutrona i protona) u vrijeme nukleosinteze. Broj neutrona u odnosu na protone bio je tada pao na 10-15%. Činjenica da je količina helija u svemiru zaista oko 23% jedan je od osnovnih dokaza u prilog teoriji Velikog Praska. Kemijski elementi teži od helija nisu stvoreni u toj ranoj fazi nastanka svemira, već mnogo kasnije fuzijom u središtima zvijezda. MAP satelit koji je nedavno lansiran moći će precizno izmjeriti gustoću obične materije u svemiru i time dodatno potvrditi (ili pak osporiti) ovu teoriju prvotne nukleosinteze. Fuzija:     2H + 3H ----> 4He + n Courtesy Lawrence Berkeley National Laboratory

Želite li znati više? Na ovoj stranici pročitajte opširniju biografiju, a ovdje biografiju popraćenu sa puno fotografija. Ovdje možete dodatno pročitati o prvotnoj nukleosintezi. (Engl.). Literatura: I. Picek: Velikani naše epohe, George Gamow, Hrvatski radio, 1994.; S.Weinberg: Prve tri minute, Izvori, 1998.; S. Hawking: Kratka povijest vremena, Izvori, 1996.

Home || Portreti velikana | Povijest svemira | Tamna tvar | Crne rupe | Pitanja | Sitemap

Send feedback to this page to: kkumer@phy.hr	Last update: 2001-12-15