Jedan od načina konstrukcije vremeplova je uporaba svemirskih crvotočina. Crvotočine su cijevi koje povezuju udaljene točke prostora tako da put kroz njih može biti mnogo kraći nego put kroz normalni prostor. U načelu, crvotočina bi mogla biti takva da nam omogući put na drugi kraj galaktike za svega par sekundi, dok svjetlost putujući kroz normalni prostor do tamo treba tisuće godina. I premda smo se sa svjetlošću utrkivali nesportski upotrijebivši prečicu kroz crvotočinu rezultat se računa tj. ispada da smo efektivno putovali brže od svjetlosti i teorija relativnosti pokazuje da takvu crvotočinu [ako se njeni krajevi stave u relativno gibanje] možemo iskoristiti kao vremeplov i možemo se vratiti s drugog kraja galaktike prije nego smo uopće krenuli na put.
Ostaje pitanje da li je postojanje crvotočina u skladu sa svim poznatim zakonima fizike i ako jest da li bismo ih mogli konstruirati kad bismo raspolagali dovoljno naprednom tehnologijom. Na primjer, naivni pokušaj konstrukcije crvotočine nekakvim "rezanjem i lijepljenjem" prostora je vrlo težak jer implicira određene beskonačnosti u točki reza. Jedna od ideja za prevladavanje ovakvih "konstrukcijskih" problema se zasniva na činjenici da ono malo što znamo o gravitaciji u mikro-svijetu sugerira da prostor-vrijeme mikroskopski gledano nije kontinuirano već neka vrsta pjene prepune mikroskopskih crvotočina. Možda bi izvanredno napredna tehnologija mogla omogućiti da se neka od tih mikro-crvotočina uzme i "napuhne" do kozmičkih razmjera.
|