Supranove - otkrića i istraživanja

Najstariji zapisi o supranovama dolaze nam od kineskih astronoma. U njihovoj terminologiji "gostujuća zvijezda", koja se pojavila 7. prosinca 185. godine po Kristu, zabilježena je u astronomskom zapisu Hon-han-shu (kasnije Han dinastije). Za jedan kasniji takav događaj postoji izravan zapis. Dana 4. srpnja 1054. godine u zviježđu Bika zasjala je nova zvijezda, sjajnija od Jupitera i Venere. Dvorski astrolog Yang Wei-te izvijestio je cara dinastije Song o njenom značenju:

"Poklonjen pred Vašim Veličanstvom javljam Vam o pojavi gostujuće zvijezde... Ako se pažljivo prouči, njeno značenje za vladara je sljedeće: budući da gostujuća zvijezda nije povrijedila mjesečevo prebivalište u Biku i da je vrlo sjajna, to znači da u zemlji imamo osobu velike mudrosti i velikih vrlina. Molim da se ovo proslijedi Uredu povijesnih zapisa".

Zahvaljujući takvoj interpretaciji, astrolog je sačuvao svoj položaj, a budućim je naraštajima ostao zapis o gostujućoj zvijezdi vidljivoj 23 dana na danjem nebu.

Pronađen je i crtež uklesan u stijenu, kojim su isti događaj zabilježili Maya indijanci. Pojavljivanje divovske zvijezde u zoru 5. srpnja 1054. pokraj polumjeseca izazvao je njihov strah i čuđenje. Nakon dvije godine zvijezda je iščezla s neba, da bi njeni ostaci ponovno bili otkriveni u Europi nakon uvođenja teleskopa u 17. i 18. stoljeću. Kasnije je ustanovljeno da je riječ o Rakovoj maglici u našoj galaktici -- plinovitom oblaku dimenzija 6 godina svjetlosti u čijem je središtu neutronska zvijezda, radiopulsar. Plin je nastao u eksploziji prije više od 900 godina i sad se širi brzinom od tisuću kilometara u sekundi. Oblik rakovog oklopa koji je poprimio, dao je ime maglici. Od otkrića teleskopa pa sve do nedavno, ni jedna supranova nije viđena u našoj galaktici. To znači da nam je i za 600 supranova koje su u proteklih 90 godina zabilježene u drugim galaktikama, nedostajala jedna važna spona. Naime, supranova naše galaktike mogla bi biti orijentir za proučavanje udaljenijih, njoj sličnih objekata. Učestalost rođenja supranova u našoj je galaktici, kako se procjenjuje, otprilike jedna u dvadesetak godina, a upravo smo imali privilegiju biti svjedocima jednoga takvoga događaja koji je privukao veliku pozornost.

SN 1987A

Rano ujutro 24. veljače 1987, na rutinskom prikupljanju podataka na Las Campanas promatračnici u Čileu, vrijedni kanadski astronom Jan Shelton opazio je dramatičnu smrt jedne zvijezde. Na slučajno učinjenoj fotografiji Velikoga Magellanovoga oblaka do tada neugledna zvijezda zasjala je sjajem 200 milijuna sunaca. To je otkriće iznenadilo astronome i preusmjerilo sve planove promatranja na izučavanje supranove prozvane SN1987a ("a" je rutinska oznaka za prvu zabilježenu u toj godini).

Prvi put astronomima i astrofizičarima pridružili su se u detektiranju zračenja supranove i fizičari čestica. Dok su astronomska opažanja registrirala svjetlost što su je emitirali atomi vodika izbačeni u eksploziji brzinom od 15 000 kilometara u sekundi, prva promatračnica s koje je uspjelo odrediti jakost eksplozije bio je podzemni laboratorij Kamioka u Japanu. Velika količina vode (3 000 tona smještenih u divovskom cilindru kilometar pod zemljom, okruženih s tisuću divovskih očiju -- optičkih senzora) bila je dovoljna da zaustavi mali dio od strahovite količine neutrina koji su napustili supranovu. Dana 23. veljače zabilježeno je tijekom samo deset sekunda jedanaest sudara neutrina s česticama vode. Za tih deset sekunda emitirano je u eksploziji supranove tisućstruko više energije od one koju je Sunce ukupno izračilo u posljednjih četiri i pol milijarde godina. Da je slučajno ta eksplozija zadesila Suncu najbližu zvijezdu, a ne 160 tisuća svjetlosnih godina udaljenu zvijezdu, bio bi to kraj za Zemlju kao planet života. Ovako smo svjedoci dramatične smrti zvijezde, koja produbljuje svijest o korijenima našega postojanja. Postajemo svjesni da smo građeni od zvjezdane prašine. Od 200 milijardi zvijezda u svemiru, od kojih se neke rađaju, a neke umiru, ove posljednje su odgovorne za stvaranje tvari, na kojima se temelji život. Teške supstancije smještene bliže središtima zvijezda, tek se u eksploziji zvijezde raštrkaju po svemiru. Tu se nalazi ugljik potreban za građu ljudskog tijela, željezo koje ulazi u krv, kisik potreban za disanje. Iz pepela nestalih generacija zvijezda građen je naš Sunčev sustav. Na kraju 20 milijardi godina evolucije svemira nalazimo život planeta Zemlje. U nemiru koji ljudski pogled skreće prema nepoznatim svjetovima stvorena je i svijest o prapočetku u zvjezdanoj prašini.

Misteriozni prstenovi oko supranove 1987A Snimka Hubble teleskopa pokazuje prstenove oko supranove SN1987A. Porijeklo ovih prstenova nije sasvim jasno. Astronomi su, naime, očekivali da će vidjeti jednostavni mjehur eksplodirajućeg plina. Jedno objašnjenje je da ove prstenove "crta" snop visokoenergetskog zračenja koji prelazi preko plina kao reflektor preko oblaka. Izvor zračenja bi mogao biti ostatak zvijezde koja je sačinjavala dvojni sustav sa zvijezdom koja je eksplodirala 1987.

Home || Svemirski orijentiri | Povijest svemira | Tamna tvar | Crne rupe | Pitanja | Sitemap

Send feedback to this page to: kkumer@phy.hr	Last update: 12th Apr 1999