Evo vratili smo se iz Čakovca, gdje smo isli u sastavu: dr Mirko Planinić, Mihael Grbić, Nikola Strah, Nikola Poljak (pridruženi član koji je išao pro bono u svoju staru gimnaziju) i moja malenkost - Iva Šrut.

Vozio nas je Planinić sa svojim autom koji ima zanimljivu pojavu da se pri većim brzinama počne iz čista mira zibati ljevo - desno. Srećom pa nije bila duga vožnja (oko sat i pol) pa nitko nije dobio morsku (?!) bolest.
U gimnaziji su nas dočekali VRLO srdačno. Imaju neku spaljenu (btw. ovo je kompliment) ravnateljicu koja nas je odmah zasula kolačima, pečenicom, sokom, vinom, kavom... i malo se naljutila kad smo, još uvijek osjetljiva želudca od vožnje, odbili klopu. Al' prihvatili smo kavu u njenom uredu. Kroz razgovor je postalo jasno da je žena stručnjak za PR i da joj je jako važno da ima što bolju i opremljeniju školu i sto stručnije i angažiranije profesore. U svakom slučaju, na kraju tog razgovora sam ja poželila ići u tu gimnaziju, a i drugi su imali slične primisli.

Još nam je dala i dva časopisa koje oni izdaju, kemijske i šalice sa njihovim logom (btw. jedino sam ja skužila da je to neka ptica :))

Predavanja su super prošla, sve je radilo besprijekorno. Čak je i levitator levitirao bez da je prije toga nestalo struje u pola grada. Jedino je na početku bilo malih tehničkih problema sa projektorom i ja sam si ozljedila prst sa tekućim dušikom dok sam vadila smrznutu bananu, al sad sam barem bogatija za jedno iskustvo.

Učenici su bili super, ostali su dosta dugo poslije predavanja i razbijali smrznuto lišće i cvijeće koje smo ubrali u okolici škole, a i podjelili smo par balona punjenih dušikom. Napravili smo dosta smeća sa svim tim razbijenim predmetima, al sam ja pričala sa tetom čistačicom i mislim da nam to neće zamjeriti. Kasnije smo otišli u zbornicu na klopu, piće i razgovor. Tri sata kasnije, krenuli smo za Zagreb.

Eto to bi bilo uglavnom sve. Ako se netko od ekipe sjeti jos necega, neka napise.